U svijetu gdje se često susrećemo sa pričama o zdravstvenim izazovima, priča porodice Matić iz Beograda ističe se po svojoj dubini i emotivnoj težini. Zoran i njegova supruga, suočeni sa sudbinom svojih sinova, Saše i Dejana, koji su od rođenja imali ozbiljne probleme sa vidom, postali su simbol borbe i otpornosti. Njihovo iskustvo nas ne vodi samo kroz lične tragedije, već otvara šira pitanja o etici u medicini, odgovornosti zdravstvenih institucija i sistemskim propustima koji su omogućili da se ovakve situacije dogode. Ova priča nas poziva na preispitivanje našeg zdravstvenog sistema i postavlja pitanja koja se moraju postaviti.
- Putovanje kroz medicinske tretmane
Zoran Matić sa svojim sinovima prošao je kroz brojne medicinske tretmane, tragajući za rješenjem koje nikako nije moglo doći. Njihova potraga ih je vodila iz Beograda do različitih evropskih zemalja, uključujući Nemačku i Italiju, gdje su se nadali da će pronaći stručnjake sposobne da im pomognu. Tokom ovog putovanja, porodica je potrošila ogromne sume novca, ali rezultati su izostajali. Ova situacija postala je emocionalno iscrpljujuća, a istovremeno je otkrila ozbiljne propuste u medicinskoj praksi. Prilikom jednog od razgovora sa poznatim profesorom oftalmologije, Zoran je saznao šokantne informacije koje su dodatno pogoršale njihov već teški slučaj. Ono što je započelo kao nada u bolju budućnost, ubrzo se pretvorilo u noćnu moru. Zoran i njegova supruga su se suočili sa teškim odlukama tokom posjeta klinikama koje su se specijalizovale za tretman vidnog invaliditeta. U nekim trenucima, osjećali su se kao da su njihovi sinovi samo još jedan broj u sistemu, a ne jedinstvena bića koja zaslužuju individualizovanu njegu. U tom haosu, otkrili su i slične priče drugih roditelja, što je dodatno pojačalo njihovu borbu za pravdu i promjene.
Tokom konsultacija, profesor je istakao da su njegovi sinovi pretrpjeli ozbiljna oštećenja vida zbog prekomjernog doziranja kiseonika dok su bili na intenzivnoj njezi. Ova informacija nije samo pogoršala stanje njegove djece, već je i izazvala duboku krizu povjerenja u zdravstveni sistem. Zoran se otvoreno suočio s nepravdom, opisujući kako je osoblje zanemarilo osnovne medicinske protokole i neodgovorno se ponašalo prema pacijentima. Njegove riječi, “Ponekad se činilo da im nije stalo do djece,” izazivaju važno pitanje o tome kako se medicinski radnici odnose prema najranjivijima među nama. U razgovorima sa drugim roditeljima, Zoran je saznao da nije usamljen u svojim iskustvima. Mnoge porodice su se suočavale sa sličnim problemima, ali nisu imale sredstva ili podršku da se bore protiv sistema. Ova saznanja su ga dodatno motivisala da poduzme akciju ne samo u ime svoje djece već i za sve one koji su bili pogođeni sličnim nesrećama. Kritika zdravstvenog sistema postala je njegov način da skrene pažnju na nepravde i izazove s kojima se susreću porodice sa djecom sa invaliditetom.