Halid Muslimović, jedan od najomiljenijih pjevača sa prostora bivše Jugoslavije, nedavno je svijetu predstavio svoju autobiografsku knjigu pod nazivom „Mene je učilo vrijeme“. Ovo djelo nije samo obična zbirka sjećanja, već duboka introspekcija u njegov život ispunjen osmijehom i tugom, ljubavlju i gubitkom. Halid, poznat po svojoj emotivnoj muzici koja dodiruje srca mnogih, koristi svoje riječi i melodije kao alat za izražavanje unutarnjih borbi i kolektivnih emocija onih koji su prošli kroz slične životne izazove.
U središtu njegove autobiografije leži gubitak oca, Seida, koji je preminuo u okolnostima koje i dalje izazivaju misteriju. Halid kroz svoje pisanje ne dijeli samo svoju osobnu bol, već poziva čitatelje da razmisle o vlastitim iskustvima vezanim uz gubitak. Njegov otac je preminuo 18. avgusta 1990. godine, a taj datum predstavlja prekretnicu u Halidovom životu. Naime, tog dana, dok je pjevao na lokalnom vašaru u Prijedoru, odvijala se drama u njegovom srcu koju je teško opisati. Ovaj dan se, za Halida, pretvorio u simbol svih budućih bola i gubitaka koji su ga pratili kroz život.
Halid se tog dana vratio kući s radošću, nadajući se da će otac biti ponosan na njega, jer je kupio traktor koji će im olakšati rad. Umjesto toga, dočekala ga je tišina koja je nagovijestila najgore. Njegovo srce se slomilo kada je saznao da je njegov otac pronađen mrtav. Ova šokantna vijest nije samo promijenila Halidov život, već je postavila temelje za duboku unutarnju borbu koju je kasnije opisao u svojoj knjizi. Sjećanja na tu noć, na njegovu nesigurnost i bespomoćnost, Halid vješto prenosi na stranice, čime čitatelju omogućava da osjeti težinu gubitka koju je on nosio.
Halidova autobiografija nije samo svjedočanstvo o ličnom gubitku, već i o potrazi za pravdom koja nikada nije došla. U knjizi on izjavljuje: „Moj otac je umro pod nerazjašnjenim okolnostima“, dok se sjećanja na fizičke tragove na tijelu njegovog oca vraćaju u njegovu svijest, potpirujući duboke sumnje i bol. Halid je u danima nakon gubitka prolazio kroz tugu koja je postala njegov stalni saputnik. „Ostao sam bez oca i to je bila bol koju je teško opisati“, priznaje on, ukazujući na emocionalni teret koji ga je pratio kroz život. Ova izjava nije samo odraz njegove patnje, već i poziv na promišljanje o društvenim nepravdama koje su mnogi ljudi doživjeli.
Ova borba nije bila samo lična, već je također odražavala širu sliku mnogih ljudi koji se suočavaju s gubicima. Halid postaje glas onih koji tragaju za pravdom, a njegova priča poziva čitatelje da razmisle o vlastitim gubicima. Mnogi su njegovi obožavatelji, koji su prošli kroz slične situacije, osjetili povezanost s njegovim riječima. U tom kontekstu, njegova autobiografija postaje važan dokument koji progovara o potrebi za istinom i pravdom. „Nažalost, istraga je obustavljena zbog rata i nikada nije nastavljena“, izjavljuje Halid, ukazujući na stanje društva u kojem mnogi traže pravdu, ali je ne mogu pronaći. Ova situacija dodatno ponire Halida u duboke misli o nepravednosti koja se događala tijekom ratova, te o tome kako su mnogi životi ostali upropašteni bez odgovora.
