U srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajevo, danas je održan emotivan ispraćaj jednog od najomiljenijih muzičara na prostorima bivše Jugoslavije, Halida Bešlića. Ovaj izvanredan događaj okupio je više od 50.000 ljudi, koji su došli iz različitih dijelova regiona, ali i iz dalekih zemalja, kako bi odali posljednju počast ovom muzičkom velikanu. Halid Bešlić je svojom muzikom dotakao srca mnogih, ostavivši neizbrisiv trag za generacije koje dolaze. Njegova sposobnost da prenese emocije kroz stihove i melodije bila je ne samo umjetnost, već i način života za mnoge njegove obožavatelje.
Halidova karijera trajala je više od četiri decenije i bila je obeležena brojnim hitovima koji su postali himne ljubavi, tuge i zajedništva. Njegove pjesme, kao što su “Miljacka”, “Prvi poljubac” i “Romanija”, i dalje se pjevaju na svadbama i drugim okupljanjima, održavajući njegov duh živim među ljudima. Ove melodije nosile su emocije i priče koje su mnogi prepoznavali kao svoje, stvarajući duboku povezanost između Bešlića i njegove publike. Svi znamo kako su te pjesme pratili trenuci sreće, ali i tuge, i upravo su te emocije omogućile da Halid postane simbol ne samo muzičkog talenta, već i autentične ljudske srži.
Na sahrani, koja se obavila na gradskom groblju Bare, bio je prisutan Halidov sin Dino Bešlić, koji je, unatoč bolu, bio okružen prijateljima i obitelji. Ova scena dodatno je naglasila povezanost između Bešlića i njegovih obožavatelja. Mnogi su prilazili Dini kako bi izrazili saučešće, a on je pokazao nevjerojatnu snagu, tražeći od prisutnih malo prostora za tugu. Njegove riječi: “Neka ih, nije mi problem”, odražavale su duboku ljudskost i povezanost s narodom, baš kao i njegov otac. Ova situacija svjedoči o tome koliko su istinske ljudske vrijednosti, kao što su empatija i solidarnost, važne usred teške tragedije.
Prije samog ukopa, trenutak utjehe dogodio se kada je jedan od efendija prišao Dini, pružajući mu podršku u ovim teškim trenucima. Ova scena nije bila samo simbolična, već je odražavala i emocionalne veze koje su se formirale tokom Halidovog života. Na komemoraciji, koja je održana u Narodnom kazalištu, prisutni su mogli čuti emotivne priče i sjećanja na Halida, uključujući i Mladena Vojčića Tifu, koji je podijelio svoja sjećanja, naglašavajući koliko je Halid bio voljen među kolegama. Sve ovo pokazuje koliko su muzičke i ljudske veze duboke i kako su one oblikovale ne samo Halida Bešlića, već i čitavu generaciju umjetnika i obožavatelja.
Tijekom dženaze ispred Begove džamije, prisutni su svjedočili dirljivim scenama; Dino je grlio svoju djecu, pokušavajući ih utješiti dok su se suočavali s gubitkom voljenog djeda. Posebno emotivan trenutak dogodio se kada je njegov sin Belmin neutješno plakao, a Dino ga je nježno pokušavao smiriti. Ove scene nisu predstavljale samo ličnu tragediju porodice već su simbolizovale zajedništvo koje muzika donosi porodici i široj zajednici. U trenucima tuge, muzika je ponovo postala način izražavanja emocija i zajedničkog sjećanja na Halida kao ne samo oca i djeda, već i kao umjetnika koji je spajao ljude kroz svoje pjesme.
Dženazu-namaz na groblju Bare predvodio je muftija Muhamed Velić, a prije same dženaze održana je i molitva u Gazi Husrev-begovoj džamiji, što dodatno naglašava Halidovu važnost u duhovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Snimke iz zraka pokazale su ogroman broj ljudi koji su došli odati posljednju počast, svjedočeći o njegovoj neizmjernoj popularnosti. Halid je bio više od pjevača; bio je glas generacije, simbol nade i ljubavi, a njegovo nasljeđe će živjeti kroz njegove pjesme. Svi prisutni su dijelili osjećaj gubitka, ali i ponosa što su imali priliku biti dijelom Halidovog muzičkog puta, koji je oblikovao njihov identitet.
