Posljednje julske večeri 1993. godine sudbina Žarka Lauševića naglo se zaokrenula ka tragediji, događaju koji nije mogao da predvidi. Tokom niza nemilih događaja, poznati glumac je vatrenim oružjem smrtno ranio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića u jednom podgoričkom kafiću.
Nakon što je proglašen krivim za dvostruko ubistvo, osuđen je na 13 godina zatvora. Kaznu je odradio tako što je izdržavao kaznu u KPZ-u u Spužu i Požarevcu. Pušten je na slobodu nakon što je odslužio četiri godine i sedam mjeseci. Tokom boravka u zatvoru, presuda je više puta mijenjana.
2009. godine, Slavica Vučinić i Slavka Janošević, sestre preminulog Radovana Vučinića, dale su javne izjave u formi pisma. Izrazili su očekivanja svoje porodice da Laušević odsluži punu kaznu, kako je to naloženo pravosnažnom presudom. Sestre su smatrale da nema razloga za bilo kakvu snishodljivost ili pomilovanje.
“Prošlo je 16 godina od ubistva, a za to vrijeme porodica Žarka Lauševića, uključujući njegovu djecu i brata Branimira Lauševića, kao i njihovu sestru, bila je na raspolaganju za navodni čin osvete. Međutim, ništa im se nije dogodilo, a porodica Vučinić vjeruje da nikada neće.” Sestre žrtve su napisale pismo u kojem navode da njihova porodica ne traži krvnu osvetu.
Oni su također izrazili razočaranje u medijima jer su događaj prikazali kao divljaštvo domaćih mladića koji su zasluženo dobili ono što su htjeli od nedužnog Žarka Lauševića i njegovog brata Branimira. Napomenuli su i da su porodice Vučinić i Pejović pogrešno prikazane kao “gomila ludaka i divljaka željnih osvete”. Sestre vjeruju da su ove konstrukcije stvorene kako bi prikupile podršku za pomilovanje.
